Jedno sasvim obično jutro prije 13. godine potpuno je promijenilo život Stefana Đorđevića (34) iz sela Bošnajci kod Leskovca. Spremao se da ide na ispit, kad je odjednom iskašljao krv. Prva sumnja bila je da nešto nije u redu s plućima, no nakon pregleda liječnici su ustanovili da je srce prilično uvećano te da je jedino trajno rješenje transplantacija organa. Godine 2014. ugrađena mu je srčana pumpa koja je samo privremeno rješenje.
Prije ovog simptoma Stefan nije primjećivao druge, ozbiljne znakove upozorenja da s njegovim srcem nešto nije u redu.
“Prije tog događaja bio sam umoran i često mi se spavalo, ali sam to pripisivao stalnom stresu zbog obaveza i ispita na fakultetu. Dijagnoza je postavljena brzo, neishemična dilatativna kardiomiopatija (povećano srce). Nakon toga mi je ubrzo rečeno da će vjerojatno biti potrebna transplantacija, ali nije se znalo kada”, otkrio je Stefan za Kurir.
Sve je ograničio
Stefanu je trebalo vremena da prihvati da će ubuduće sve dnevne aktivnosti morati obavljati uz puno opreza i ograničenja.
“Prvi osjećaj je bio kao da se to događa nekom drugom i da ja nisam dio te priče. Treba vremena da to prihvatite. Nisam znao težinu svega toga, ni tijek ni duljinu liječenja, niti kako će to utjecati na moj daljnji život. No ubrzo sam shvatio da sve aktivnosti moram obavljati s puno opreza i ograničenja, bilo da se radi o odlasku na fakultet ili šetnji.”
Stefan je bio na listi za transplantaciju i tri puta je dobio poziv, ali nikada nije bio dovoljno kompatibilan. Kasnije su se pojavile komplikacije u njegovom zdravstvenom stanju, zbog kojih više nije mogao biti transplantiran u Srbiji, pa je skinut s liste.
U Hrvatskoj je alarmantno stanje: Ovisnost o duhanskim i nikotinskim proizvodima stalno raste
Nije na listi
“Trenutno nisam ni na kakvoj listi. Smatram da je za podizanje svijesti nacije o doniranju organa potrebno organizirati što više tribina na kojima bi se govorilo o tome, raditi na demantiranju svih dezinformacija koje kruže među ljudima kada je u pitanju transplantacija, kao i što veće sudjelovanje medija u ovoj temi. Također, smatram da je stav Srpske pravoslavne crkve izuzetno važan i da može utjecati na promjenu općeg stava našeg stanovništva po ovom pitanju.”
Nakon toga je pokušao pronaći rješenje u inozemstvu, no prepreke su se nizale.
“Čim je utvrđena alergija na heparin, konzilij je jednoglasno dao mišljenje za nastavak liječenja i transplantacije u inozemstvu (još 2018.). Počeo sam tražiti kliniku koja bi prihvatila moj slučaj. Prvo sam pokušao s Austrijom i klinikom u Beču, gdje su me odbili, jer oni nemaju nikakvu suradnju s našom zemljom i, prema njihovim riječima, ne planiraju daljnju suradnju sa zemljama Balkana. Odmah nakon toga sam probao Graz, par klinika u Njemačkoj, Švicarskoj, Turskoj, Velikoj Britaniji i Bjelorusiji.”
‘Nije trajno rješenje’
Odgovor je bio negativan, uz obrazloženje da nisu surađivali ili da mu je dijagnoza komplicirana.
2014. godine ugrađena mu je mehanička potpora, odnosno srčana pumpa (LVAD), a 1. listopada ove godine navršit će se 10 godina od ugradnje.
“Pumpa nije trajno rješenje i ne može biti, zbog svih rizika koje njeno postojanje nosi. Svaki dan je izazov za sebe, jer svaki dan se nešto događa. Ako se i ne dogodi, psiha je tu da učini svoje. Budući da je za rad pumpe potreban izvor električne energije, doslovno živim na baterijama koje nosim u torbici. Baterije su spojene na kontroler pumpe, a onda kroz želudac prolazi kabel koji vodi od kontrolera do pumpe zašiven na srce, tako da doslovno imam otvorenu ranu na trbuhu koju treba održavati sterilnim priborom i antisepticima. kako bi se spriječila infekcija”, kaže Stefan.
Stiže za mnoge najgore doba godine, liječnik otkriva način kako ga prebroditi
Svaka aktivnost, pa i ona najmanja, uključuje provjeru baterija i kontrolera, nošenje rezervnih baterija, a ako ide na duži put, mora spakirati uređaje koji održavaju pumpu jer baterija traje osam do deset sati..
Ovom hrabrom mladiću najjači vjetar u leđa daje obitelj, supruga i dva sina.
“Od početka mi je najveća podrška obitelj, naravno. Moja majka, otac, žena. Ipak, moj najveći poticaj u cijeloj ovoj borbi su moja dva sina, koji mi daju vjetar u leđa, motivaciju i strpljenje da guram dalje, tražim, čekam. Ono što me u životu najviše drži je slika koju imam u glavi, a to je da moja djeca čekaju zdravog oca, koji im može pružiti sve one sitnice koje inače zdravi ljudi mogu. Budući da sam kod kuće, provodim puno vremena s njima i to me čini blagoslovljenim, bez obzira na težinu mog stanja”, zaključio je.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.
