Igrala se 75. minuta utakmice Hajduka i Crvene zvezde na Poljudu, a rezultat je bio 1:1. Loptu je imao Ivan Gudelj, kapetan Hajduka, no onda se negdje na sredini igrališta samo srušio, reklo bi se iz čista mira. Mišić lijeve noge nije izdržao.
Uskočila je liječnička služba Hajduka s klupe, s tribina su se orili zvižduci prema Gudelju kad je izlazio iz igre jer nije mogao nastaviti dalje. Nitko nije znao što se zapravo dogodilo. Hajdukov kapetan, kao i svi ostali svjedoci te utakmice, nisu ni slutili da se njihov najbolji igrač više neće vratiti na zeleni travnjak kao profesionalni nogometaš.
Ogroman šok
Kakav je to bio šok, najprije za Gudelja, a onda i za sve ostale u klubu i među navijačima! Ivan je tada, podsjetimo, imao samo 26 godina. Evo što o svemu kaže sada…
“Osamdesetih godina to je bila tabu-tema, a obično ljudi kažu kada požutiš: ‘To je žutica.’ Mislim da tada nije bilo toliko edukacije kao danas. Kad se prisjetim tih dana, iz ove perspektive želim istaknuti četiri vrlo bitne stvari: edukaciju, prevenciju, stigmatizaciju koja je ustvari najveća ‘bolest’ te senzibilizaciju društva u vezi s tom ‘bolešću’.
U mjesecu rujnu odnosno 13. rujna 1986. godine na utakmici Hajduk – Crvena zvezda dogodio mi se incident. Srušio sam se na travnjaku. Inkubacija za virusni hepatitis B traje od dva do šest mjeseci. Simptomi hepatitisa B su umor, žutilo, malaksalost, gubitak apetita, povraćanje…, pogotovo ako je bolest u akutnoj fazi u kojoj sam bio.
Igrao bolestan
Kao nogometaš bio sam fizički spreman, ali sam igrao bolestan, a da nisam znao. Uslijed velikih napora, osjećao sam simptome, i to čak desetak dana prije spomenute utakmice. Od iscrpljenosti, mišić mi je napuknuo, pao sam na utakmici i napustio teren i nakon toga nikada više nisam zaigrao nogomet.
Tada je to bio šok, ali ne u smislu da se srušio poznati sportaš, nego na jedan način mnogi nisu vjerovali da je to hepatitis jer mnogi ne znaju što je ta bolest. Nakon toga otišao sam u zagrebačku bolnicu ‘Fran Mihaljević’ i sve je bilo dobro. Vratio sam se treningu, ali sam dva puta imao recidiv, tj. povratak bolesti. Ponovno sam se vratio u bolnicu, ali sam nakon toga na radiju i na televiziji morao objašnjavati što mi je zapravo. Ljudi su govorili da sam se objesio, neki su mislili da sam obolio od AIDS-a jer su se tada pojavili prvi slučajevi te bolesti, čak su govorili da je to sve montirano. Neki mi ni ruku nisu davali, a jedan je udario automobilom u stup kad me vidio.
Teška razdoblja
U svakom slučaju to su bila teška razdoblja, a sve sam stoički izdržao. No danas mogu poslati poruku da se takve ljude ne smije stigmatizirati. Kada je neka osoba bolesna, emocionalno je izolirana i neće o tome govoriti. Treba podijeliti svoje svjedočanstvo s onima kojima je teško. Ljude treba osloboditi i reći im da je to svagdje oko nas. Postojalo je cjepivo i tada, a sada se od 2007. dojenčad obavezno mora cijepiti. Nekada se o tome nije govorilo. Mediji su jako važni da se o tome govori i priča.
Sretan sam što na bilo koji način mogu podijeliti svoju priču. Kada se i dogodi neka bolest, postoji način na koji se može kontrolirati. Medicina je napredovala. Držao sam predavanja po školama i pričao im svoju životnu priču. Kad sam govorio o tetovažama i piercingu, onda su me gledale djevojke. Tako se možete zaraziti. Prema mom mišljenju, sportaši se ne bi trebali tetovirati jer oni moraju biti čisti i uzori mladim sportašima i ostalim ljudima. Na Ronaldu nećete vidjeti ni jednu tetovažu. Ne kod svake, ali kod nestručne tetovaže osoba se može zaraziti.
Othrvao se bolesti
Sada se dobro osjećam. Nažalost, prerano sam počeo trenirati, a da nisam, vjerojatno bi sa mnom sve bilo u redu. Uspio sam se uz snagu, pozitivnost, obitelj i vjeru othrvati toj bolesti. Ono što medicina ne može, može snaga naše volje i podsvijest, razmišljanje o tome da se sve može pobijediti.
Ako čovjek osjeća da sve može pobijediti, onda će tako i biti. Nije to lako. Bolest treba znati kontrolirati. Doveo sam bolest pod maksimalnu kontrolu. Osviješten sam. Zdravo živim. Dobra hrana je kao lijek, a treba i piti puno vode. Uz to, treba se kretati. To su uvjeti u kojima čovjek može sebe dovesti u stanje da se nešto ne dogodi. Možemo sami sebi pomoći.”
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.
