Strah i ljubav ne stanuju pod istim krovom!
Strah definsemo kao uznemirenost, zabrinutost, teskobnost, strah od ugroženosti, opasnosti, pretnje, ucene. Kao i strah, teskoba je neugodno osecajno stanje koje se ocituje u napetosti, strepnji, nelagodi, nespokojstvu.
Teskoba je popracena raznolikim fiziološkim simptomima: bržim otkucajima srca, drhtanjem, znojenjem, vrtoglavicom, mucninom, omaglicom, glavoboljom, suvim ustima i grlom, zamuckivanjem usred recenice, širenjem zenica, uplašenim izrazom lica. Poput straha, može se javiti na neku objektivnu ili izmišljenu (iracionalnu) pretecu opasnost. Ako ne postoji objektivna opasnost, a javi se jaka reakcija teskobe – to je siguran znak da je rec o neuroticnoj teskobi. Npr. susret s bezopasnim životinjama, vožnja liftom, ulazak u tunel, boravak u zatvorenom prostoru, prolazak kraj groblja i sl. – prožeti su besmislenim strahom i fobijama, dakle reakcijama neuroticne naravi koje su u vezi s prethodnim traumatskim i stresnim iskustvima. Tskoba je, osecaj nemira, stanje pritajenog straha, a stres reakcija organizma na fiziološku, psihološku i osecajnu nasilnost. Zato se preporucaju opuštanja i autogeni trening kao delotvorna metoda sprecavanja tih pojava, jer strašljiv je ucenik neuspešan. Francuska mudrost kaže: Ko se boji, napola je pobeden.
Pojmovi straha, stresa i tjeskobe odnose se na složene odnose izmedu ucenika i njegove okoline koji ukljucuju potencijalne negativne spoljne pritiske, opasnosti, prijetnje, ugroženosti (stresove), unutarnje pomisli, fiziološke procese, promene u organizmu i snažne negativne emotivne reakcije i odgovore na ta zbivanja izazvana svekolikim stresnim potsticajima, ranije proživljenim i odavno potisnutim traumatskim iskustvima. Intenzitet neuroticna straha i teskobe uviek je veci od stvarne spoljne opasnosti.
Nije uvijek tako jednostavno prosuditi je li neka reakcija na teskobu neuroticna ili odgovara stvarnoj opasnosti.
Primer: roditelj grdi cerku jer je dobila negativnu ocenu. Nen mladji brat, koji je do tada mirno pisao domaci, najedanput brizne u plac, pocne se tresti, drhtati, znojiti. Ta, malo cudna reakcija mogla bi se svrstati u neurotsku teskobu kada iza nje ne bi stajao njegov školski neuspeh o kojem roditelji nemaju pojma. Oni smatraju da je on dobar ucenik, kao što je bio i ranijih godina, a njemu se eto omaklo pa ce morati ponavljati razred. Njegov strah posve je razumljiv i opravdan jer, kada roditelji tako oštro prekorijevaju sestru samo zbog jedne negativne ocene, kako li ce se tek on provesti kada saznaju za njegov neuspeh! Javljanje straha i teskobe ukljucuje citav i složen sled unutrasnjih zbivanja koje treba dobro prouciti pre njihove identifikacije.
Kad ucitelj iznenadi ucenike pisanjem testa, a oni su ocekivali predavanje pa se nisu pripremili za pismeni – kod njih ce se javiti stanje teskobe zbog vrlo nelagodnih unutarnjih poticaja koji se aktiviraju i straha od mogucih posljedica. Strah i teskoba dodatne su otežavajuce okolnosti, koje odvlace njihovu pozornost od zadataka, dekoncentriraju ih, a jake ih osecajne reakcije navode na pogrešne odgovore, vode u blokiranje memorije u mozgu, otežavaju prisjecanje, povezivanje cinjenica s ranije stecenim znanjem. Strah ima velike oci, ali nema razuma – kaže poljska mudrost. Ucenici sa visokim stepenom teskobe i straha skloni su doživljavati ispitne situacije kao vrlo opasne. Dok osoba s manje ispitne teskobe, kad misli da ce biti pitana, uranja u zadatak, osoba s visokim stepenom ispitne teskobe uranja u sebe. Ona ili zanemaruje, ili pogrešno tumaci informativne odrednice do kojih bi lako mogla doci, ili doživljava zastoje paznje – kaže Spielberger.
Uzroci školskoga straha
Roditelji cesto nepromišljeno prete deci uciteljem i školom: Neka, poci ceš ti u školu pa ce tebe ucitelj nauciti redu. Nece te on maziti kao ja, nego uzeti šibu i istuci. Ma koliko njihova želja da time malo zaplaše i smire dete bila dobronamerna, iz nje se može razviti neopisiv strah prema školi kojega ce se kasnije biti vrlo teško osloboditi.
Krutost, pretnja, ucena, cuškanje i druge represivne mjere, koje se nerijetko primjenjuju u obitelji, mogu biti uzrokom školskom strahu. Naime, sjecanje na kažnjavanje u porodici vrlo se lako može preslikati na školsku situaciju i prenijeti na ucitelje.
Strahu je izloženo i preterano razmaženo, prezašticivano dete, pogtovo ako nije bilo ukljuceno u vrtic, pa je ostalo nesocijalizirano. U porodici je bilo u središtu paznje, potpuno sigurno, zašticeno. Nije imalo potrebu ulaganja napora i truda u rešavanju nastalih problema. Polaskom u školu, ono to gubi. Zapravo, naglo prelazi iz svijeta bezbrižnosti, igre i zabave u svet dužnosti, obveza i odgovornosti. Vršnjaci mu ne daju nikakve povlastice, a ono ocekuje isti onakav odnos i tretman kakav je imalo u vlastitoj porodici. Sada se za sve što mu je potrebno mora samo izboriti. Kako za tu novu funkciju nije pripremljeno ni nauceno, ne zna se i ne može nositi s drugom djecom, svojim problemima, obvezama i zadacama pa se oseca ugroženim, bespomocnim i neuspješnim.
Kad je rijec o strahu od škole, najcešce se radi o neprihvacenoj djeci u skupini vršnjaka, djeci koja imaju slabo razvijene socijalne veštine, loše odnose i još lošije iskustvo s vršnjacima. Jaci ih progone, ismijavaju, vredaju, ponižavaju pa se osecaju neugodno, bolno, jadno, ocajno… To kod njih pobuduje mržnju i strah od škole, zbog cega izbegavaju odlazak na nastavu pravdajuci to bolešcu ili nekim drugim razlozima.
Previsoka ocekivanja, stalna trema u ispitnim situacijama, strah od negativne ocene i ponavljanja razreda, zastrašivanje, ucjena i pretnja batinama ili smještajem u popravni dom, kod djeteta razvijaju intenzivan strah od posljedica koje ga ocekuju ako ne zadovolji zahtvima koje mu namecu roditelji i ucitelji. Zbog toga pocinje mrziti školu, nerado ide u nju, na nastavi se osjeca napeto, stalno razmišlja o roditeljskim prijetnjama, a ne o onome što ucitelj predaje. Povremeno beži s nastave, sve više zapušta školske obveze, zadace i ucenje, strah od škole se gomila, jaca i obicno rezultira odbijanjem odlaska u školu.
No, strah od škole može biti kamufliran i prikriven, tzv. somatizirani strah koji je najcešce fiksiran u pojedinim organima ili organskim sustavima. Tada se javlja nesvjestan strah i otpor ucitelju i školi. Dijete se žali na tegobe i bolove u trbuhu, na glavobolju, povraca mu se, odbija hranu, znoji se, ponekad i drhti.
Kad dete uporno odbija odlazak u školu i žali se na neku bolest za koju se pregledom ne može otkriti uzrok, lekar obicno dijagnostikuje školsku fobiju.
Ucenik beži iz škole i izbegava nastavu zato što se boji svojih ucitelja, što nije naucio gradivo, a smatra da ce biti pitan za ocenu, što ocekuje grdnju, kritiku, kaznu . Uzrokom odbijanja odlaska u školu mogu biti pretnje, ucene, maltretiranja, zlostavljanja, omalovažavanja i pritisci koje na njega vrše vršnjaci.
Uklanjanje uzroka, a ne represija
Strah od škole relativno je retka pojava i najcešce se javlja kod ucenika prvog razreda, ali ju ponekad zapažamo i kod starijih ucenika osnovne škole, retko medu srednjoškolcima. Kod pojedinaca on može biti toliko izražen da dovodi do panike kad ga roditelji prisiljavaju da pode na nastavu. Cešce se javlja kod decaka nego kod devojcica, zatim kod jedinaca, slabunjave, razmažene i prezašticivane dece. Razlozi obicno leže u strahu od ucitelja, negativnih ocena, roditeljskih pretnji, ucena i svega što je u vezi sa školom. Ono najcešce od roditelja traži pomoc, zaštitu, suznih ociju preklinje i moli da ga oslobode odlaska u školu. Ako roditelji ne shvate pravovremeno ozbiljnost patnji ili, što je još gore, ako ga nazovu lenjivcom, nesposobnjakovicem, zaprete mu batinama ili pak preduzmu represivne mjere, izazvat ce još intenzivniji strah, koji ce postupno prerasti u pravi patološki strah, produbiti psihicko oštecenje, postati delikatnim i složenim problemom pa ce njegovo rešavanje zahtijevati strucan specijalno-pedagoški, ponekad i psihoterapeutski tretman, a lijecenje ce biti mnogo složenije, napornije, dugotrajnije i manje uspešno.
Zato svako oklijevanje, pokušaj izbegavanja odlaska u školu, pogotovo javno odbijanje, roditelj mora najozbiljnije shvatiti, razgovarati s detetom, utvrditi uzroke, u dogovoru s uciteljem ukloniti ih te preduzeti pedagoške, potsticajne i motivacijske mere da ono zavoli školu i ucitelja, da se oslobodi straha, da stekne sigurnost u vlastite sposobnosti, mogucnosti i veru u postizanje zadovoljavajucih školskih rezultata, da se u školi i medu vršnjacima osjeca sigurnim i ravnopravnim clanom, da se izbori za svoj status i poziciju u razrednom odjelu. Njegovim ukljucivanjem u razne aktivnosti, stvaranjem ugodnog i toplog ozracja, omogucavanjem da se kroz igru, rad i ucenje dokaže, da shvati da ga svi vole – ucitelj ce mališana osloboditi straha, uciniti ga sretnim, radosnim i zadovoljnim, motivisati ga za redovno pohadanje nastave. Roditelji ce to odmah zapaziti na njegovom ponašanju, odgovornom odnosu prema školskim obvezama, redovnom pisanju zadaca, marljivu ucenju, radosnom i veselom odlasku u školu. To je najbolji dokaz da škola i roditeljski dom u kojima djeca ne doživljavaju radost, slobodu i sigurnost razvijaju kod njih strah, strepnju i teskobu, a u kojima vlada toplo ozracje, povjerenje, uvažavanje djecje licnosti i ljubav, u kojima su ona dobro prihvaceni i ravnopravni clanovi, ucenici se ne plaše škole jer se u njoj osjecaju ugodno, sigurno, zadovoljno i sretno. Prema tome, u pravu su Niemci kad kažu: Strah i ljubav ne stanuju pod istim krovom!
