Prosječnoj osobi potrebno je 400 milisekundi da trepne, a većina ljudi trepće između 10 i 20 puta u minuti
Postoji izreka koja kaže: „Trepni i propustit ćeš“, ali u stvari, unatoč tome što trepćemo između 10 i 10 puta u minuti, ne propuštamo ništa. Iako kada zažmirimo vidimo samo mrak, dok trepćemo naš nam se vid čini neprekinutim, a treptanje radnja koju, dok na nju ne obratimo pažnju, ni ne primjećujemo. Zašto je to tako?
Zašto nam se ne zamrači kada trepnemo? Mozak je zaslužan za zadržavanje vizualnog prikaza!
Kada trepnemo, mozak popuni trenutke u kojima bismo trebali vidjeti mrak održavajući u našoj memoriji i “pred očima” sliku koju smo vidjeli do trenutka treptaja te tako vizualno popuni kratke trenutke tijekom kojih je, uslijed treptanja, vizualni prikaz pauziran.
Navedeno objašnjenje ograničilo je ovu aktivnost na određena područja u mozgu, odnosno, primarno na osjetilna područja na stražnjoj strani mozga. Nedavno provedeno istraživanje usmjerilo se na istraživanje ostalih područja mozga koja bi potencijalno mogla biti uključena u zadržavanje vizualnog prikaza prilikom treptanja te je otkriveno da ulogu igra i prednji dio mozga.
Istraživanjem objavljenom u časopisu Current Biology, znanstvenici su otkrili da prefrontalni korteks, područje mozga uključeno u donošenje odluka i kratkoročno pamćenje, povezuje ono što vidimo između treptaja ili uslijed drugih prekida vizualne percepcije. Na taj način prefrontalni korteks igra ključnu ulogu u perceptivnoj memoriji, vrsti dugotrajne memorije koja pohranjuje senzorne podatke.
Prilikom prethodno provedenog istraživanja, autori su ispitali moždanu aktivnost pomoću magnetske rezonancije i tako otkrili nekoliko regija mozga, uključujući prefrontalni korteks, koje su bile aktivne tijekom formiranja perceptivne memorije.
Kada su usporedili rezultate kod više subjekata, aktivnost u prefrontalnom korteksu bila je najdosljednija i najperspektivnija u kontekstu perceptivnog pamćenja.
U novom istraživanju, znanstvenici su namjeravali ponoviti rezultate magnetske rezonance i to “izravnijom, elektrofiziološkom tehnikom”. Drugim riječima, mjerili su moždanu aktivnost kod šest osoba s epilepsijom kojima su u mozak ugrađene elektrode za liječenje tog stanja; to je omogućilo znanstvenicima da izravno zabilježe moždanu aktivnost ispitanika, objašnjeno je u istraživanju.
Stvaranje stabilne vizualne percepcije
Kada osoba trepće, mozak zadržava prikaz svega onoga što je u tom trenutku osoba gledala, a zatim ga vizualno povezuje s onim što vidi kada se kapak ponovno podigne. Za istraživanje ove aktivnosti mozga znanstvenici su osmislili eksperiment koji pokazuje sličnu vizualnu povezanost između dviju slika. Istodobno, elektrode bi pokazivale koja područja mozga reagiraju dok se odvija ova vizualna interpretacija.
U eksperimentu su istraživači sudionicima pokazali uzorke čija se orijentacija može tumačiti na različite načine, odnosno oni ih mogu vidjeti kao vertikalne ili horizontalne. Sudionici su promatrali uzorke u parovima, jedan za drugim, te odabirali orijentaciju dviju pokazanih slika.
Tijekom ove aktivnosti znanstvenici su zabilježili moždanu aktivnost u prefrontalnom korteksu. Primijetili su da se percepcijska memorija aktivira ako se orijentacija odabrana za drugu sliku poklapa s orijentacijom prve slike; na temelju toga naslutili su da je pogled na prvi uzorak utjecao na to kako su subjekti vidjeli drugi. Aktivnost u prefrontalnom korteksu tijekom ovih eksperimenata dokazala je da je ovo područje mozga aktivno prilikom perceptivnog pamćenja.
Štoviše, otkrili su da jedna ispitanica kojoj je nedostajao dio prefrontalnog korteksa zbog ranije operacije nije bila u stanju pohraniti informacije za formiranje perceptivnih sjećanja u eksperimentima, što sugerira da je prefrontalni korteks neophodan za funkcioniranje ove vrste memorije.
Ova istraživanja pokazuju da prefrontalni korteks aktivno spaja nove vizualne podatke s onima prije treptaja i time nam omogućuje da stabilnije percipiramo svijet.
